„Najveća hrabrost je misliti svojom glavom.“ − Coco Chanel
Interesantno je kako nam se neke stvari u životu čine zadanim, potpuno prihvatljivim i neupitnim. Ne pada nam na pamet preispitivati njihovu važnost te samim time i utjecaj na naš život i svakodnevicu.
Svi se ponekad žalimo na nedostatak vremena, no isto tako, osobno sam često čula kako se uvijek može sve ono što se hoće.
U takvim i sličnim situacijama osjećala sam se prozvano jer su mi, naravno, to redovito govorile osobe koje su htjele nešto što im ja nisam bila spremna dati. Isto tako, to su isticali oni koji puno aktivnosti i svojih obaveza jednostavno delegiraju, odnosno “uvale” nekome u obitelji.
U mom slučaju, kada je riječ o kreiranju i šivanju, mogla sam satima, danima i noćima smišljati i crtati nove modele.
I izrađivati ih onima koji su to željeli.
Isto tako, kada je trebalo nekoga saslušati i zajednički pokušati naći rješenje neke situacije osjetila bih polet i navalu entuzijazma i dala bih sve od sebe bez zadrške.
Naglasak je na pronalaženju rješenja .
No nije bilo isto kada je riječ o neobaveznom druženju gdje se vode razgovori koji me ne zanimaju, ili zabavljanje onih kojima je dosadno u životu i žele „ubit’ vrijeme“.
Tu sam jednostavno morala samu sebe natjerati da izvršim zadatak. Neovisno radi li se o prijatelju, poznaniku ili članu obitelji koji se nenadano našao na vratima. Svim silama morala sam se natjerati i nagovoriti na takve i slične aktivnosti.
Sve dok mi je to imalo nekog smisla i svrhe. Sve dok sam mislila, iz ne znam kojeg razloga, da to tako mora biti i da imam dužnost biti gostoljubiva, fina i pristojna prema svima.
Neko sam vrijeme svima pokušavala objasniti kako zaista ne stignem ugurati u pretrpani raspored još i to što žele i traže od mene. I naravno, nailazila sam na nerazumijevanje. Bila sam frustrirana, ljuta i osjećala se nemoćno. Bilo je jednostavno oni ili ja.
Ako sam trošila vrijeme na ispunjavanje tuđih želja, trpjele su moje želje, moj posao, moj odnos s djetetom i mužem i u konačnici odnos sa samom sobom. Slobodnog vremena za sebe i odmor jednostavno nisam imala i s vremenom sam postala razdražljiva, umorna i iscrpljena.
Smatrala sam kako su svi oko mene razmaženi i prezahtjevni.
A htjela sam samo da me razumiju. I htjela sam da prihvate bez protivljenja kada kažem da nešto NE mogu.
No ipak:
„Najveća hrabrost je misliti svojom glavom.“ − Coco Chanel
Nakon dosta promišljanja o tome kako zaista želim da izgleda moj život, došla sam do važnih spoznaja:
Činjenica je da nikada zaista ne trebamo ničije razumijevanje osim svoga. Prvo mi trebamo razumjeti sami sebe. Ne mogu umjesto nas samih to učiniti ni roditelji, ni supružnici, ni prijatelji. Od njih možemo dobiti podršku i ljubav.
No ne i apsolutno razumijevanje i odobravanje.
To si moramo dati sami.
Sami trebamo dokučiti što zaista želimo kako bismo razumjeli zašto ne želimo nešto drugo. To drugo što netko traži od nas.
Naše NE gotovo nikada neće naići na odobravanje.
Budimo realni, tko od nas voli čuti niječan odgovor kada želimo nešto od nekoga?
Isto tako, činjenica je da nikada nećemo naći vremena, barem ne svojom voljom, za aktivnosti koje su nam zaista mrske.
Možemo se lagati, nagovoriti, natjerati i prisiliti.
I sve to s priličnom dozom zamjeranja i sebi i drugima.
A svaki trenutak našeg života je neponovljiv i nepovratan.
Pitanje je samo kako vi želite iskrojiti svoje nepovratne trenutke?
Tada izreka da „čovjek može sve što hoće“ dobiva sasvim drugi smisao.
Onaj smisao koji vas pokreće i inspirira.
Bez zadrške.
Ako ste u situaciji da ne uspijevate pronaći balans između udovoljavanja drugima i svojih obaveza, neprestano ste prezaposleni i pretrpani zadacima koje ne želite izvršavati, možda je vrijeme da stanete i presložite svoje prioritete.
No, kako to učiniti bez ugrožavanja odnosa koji su vam važni?
Možda vam individualni coaching rad sa mnom može pomoći.
Kako bi to izgledalo, kao i kako se prijaviti za besplatan termin od 30 minuta, pogledajte OVDJE.
Preporuka knjige:
Zamka obveze – Vera Peiffer